MOJE ZDRAVLJE – MOJE PRAVO
Svjetski dan zdravlja se obilježava 7.aprila. Slogan ovogodišnje kampanje je “Moje zdravlje-moje pravo”. Zdravlje je jedno od osnovnih ljudskih prava koje je zagarantovano ustavom u više od 140 zemalja svijeta. Ovogodišnja tema je izabrana da zagovara pravo svakoga, svuda, da ima pristup kvalitetnim zdravstvenim uslugama.
Pravo na zdravlje uključuje četiri bitna, međusobno povezana elementa: dostupnost, pristupačnost, prihvatljivost i kvalitet.
Dostupnost se odnosi na potrebu za dovoljnom količinom funkcionalnih zdravstvenih ustanova, medicinskog kadra i usluga za sve.
Pristupačnost zahtijeva da zdravstvene ustanove i usluge moraju biti dostupne svima. Ona podrazumijeva odsustvo diskriminacije, fizičku dostupnost, ekonomsku pristupačnost (da svako može da plati uslugu) i dostupnost informacija.
Procjena dostupnosti zahtijeva analizu fizičkih, geografskih, finansijskih i drugih prepreka zdravstvenim sistemima i uslugama, te kako one utiču na ljude i njihovo zdravlje.
Prihvatljivost se odnosi na poštovanje medicinske etike, kulturološki primjereno i osjetljivost na rod.
Kvalitetna zdravstvena usluga je ključna komponenta zdravlja. Kvalitetne zdravstvene usluge treba da budu:
Bezbjedne: izbjegavanje povreda ljudi kojima je njega namenjena;
Efektivne: pružanje usluga zasnovanih na dokazima onima kojima su potrebne;
Usmjerene na ljude: pružanje njege koja odgovara individualnim potrebama; Pravovremene: smanjenje vremena čekanja i štetnih kašnjenja;
Pravične: pružanje njege koja se ne razlikuje po kvalitetu na osnovu starosti, pola, etničke pripadnosti, invaliditeta, geografske lokacije i socioekonomskog statusa;
Integrisane: pružanje čitavog spektra zdravstvenih usluga tokom životnog vijeka; Efikasne.
Još jedna značajna komponenta kvalitetne zdravstvene njege i zdravlja jeste autonomija ljekara i povjerenje između pacijenata i ljekara.
Povjerenje između pacijenata i ljekara je osnova za pružanje visokokvalitetne zdravstvene njege. Ono može postojati samo ako ljekari imaju potpunu, stvarnu autonomiju. Primarna etička odgovornost ljekara je da koristi zdravlju pacijenata (osiguranika). Klinička nezavisnost, bez nepotrebnog miješanja administracije i osiguranja je neophodna da bi se mogla pružiti visokokvalitetna zdravstvena zaštita i djelovati u najboljem interesu pacijenta. Ako je kliničko donošenje odluka potkopano administrativnim miješanje u ovu ulogu ljekara, prava pacijenata da imaju ljekare odgovorne za njihovu visokokvalitetnu zdravstvenu zaštitu mogu biti ozbiljno ugrožena. Nažalost, to može dovesti i do smanjenog povjerenja u liječenje, smanjenu usklađenost i gubitak društvenog povjerenja u zdravstvenu zaštitu. Nezavisnost je ključna za ostvarivanje prava pacijenata na zdravlje i očuvanje zdravlja i najvišeg kvaliteta medicinske prakse i autonomije. Ljekari imaju svoju ulogu upravljanje oskudnim zdravstvenim resursima za dobrobit pacijenata i društva.
